Svaki put do transformacije ima svoje lijepe, ali i one tužne i teške trenutke. Odustati može svatko, ali postići željene rezultate te ostvariti svoje ciljeve samo rijetki uspiju.
Sve je započelo prije 9 godina kada sam išao u 1. razred srednje škole. Moj stric je poklonio mom bratu i meni boksačku vreću, bench klupicu te nekoliko utega uz to. Upisali smo se u kickboxing klub te napravili malu teretanicu u podrumu. Na samome početku, strah je itekako bio prisutan, svakakve priče kako dizanje utega može poremetiti rast te ostali mitovi ipak nisu nadvladali moju strast da legnem na klupicu i da krenem s dizanjem utega. Od toga dana do dan danas nisam stao, pa čak i na godišnjim odmorima poput skijanja gdje sam dizao stolice i izvodio gluposti kako bih ostao u "formi". Čak i kada smo bili pijani, moj brat i ja podizali smo vrećice pune boca alkohola kako bi dobili "pump" prije ulaska u klub. Strašno!
Prehrana je tada bila užasna, malo je reći. Ni rezultati nisu bili puno bolji, ali koga briga, uživao sam u cijelome procesu. Kada sam saznao da postoje proteini i gaineri, mislio sam: "Ne daj, Bože, da to kupim!" ili "Tko zna što mi može biti od toga?!". Danas često čujem kako se današnji početnici žale kako im roditelji kupuju npr. samo pola kile mesa, kako troše stotine kuna na suplemente, a ja sam bio zadovoljan ako bih tada imao nakon treninga kruh i Dukat, te pokoje sardine ako mama kupi. Osim toga, danas su informacije o pravilnoj prehrani i treningu toliko dostupne po tim socijalnim mrežama da je to strašno. Iskoristite to! Ne treba vam 9 godina kao što je meni trebalo da bih došao do tijela kakvog imam. Ali, osim tijela, imao sam dovoljno vremena da se razvijem mentalno, te da naučim na svome tijelu sve o treningu i prehrani. Mislim da je to ipak najbolja škola. Onda nije bilo toliko bildera i bilderica kao danas. Ne kažem da je to loše, dapače, fitness je jedan ogroman trend koji je enormno narastao u zadnje vrijeme i još će itekako rasti. Danas gotovo pa da ni nema mlađe osobe koja ne ide u teretanu ili od koje redovito čujete "moram krenuti u teretanu".
Nego, da se vratimo na moj put do transformacije...
Nakon 2 do 3 godine treniranja u podrumu, krenuo sam u pravu teretanu. Doslovno sam se preporodio! Pomalo sam počeo upijati informacije o prehrani i masa je dolazila. Ljubav je bila još veća, motivacija još jača! Ljudi su me počeli ozbiljnije shvaćati i cijeniti, samopouzdanje je raslo, ali skromnost je ostala.
Mislim da se danas ljudi previše zamaraju sa samim rezultatima, a premalo uživaju u cijelom procesu. Jednostavno nemaju toliko bogat put do transformacije. Osim toga, nažalost, mnogi početnici prerano posegnu za steroidima jer vide jedini spas u tome. Istina je da postignu dobre rezultate u kratkome periodu, ali mislim da se ne uspiju dovoljno razviti u glavi i ne zavole sam taj sport i tu vrstu života te mnogi i odustanu. Sve uzimaju zdravo za gotovo, piju, puše i dižu utege. Mislim da će se mnogi pronaći u ovome tekstu, ali nemojte misliti da imam nešto protiv takvih; jedina svrha je da izvučete neku poruku iz svega toga. Bodybuilding/fitness zahtjeva stvarno užasno puno odricanja, ali zaista se isplati.
Nakon više godina preselio sam se u još veću teretanu, puno više sprava i puno više ljudi i, naravnom puno bolji rezultati. Teretana je jedno zaista posebno mjesto, stvarno mijenja živote koliko god to glupo zvučalo i, najljepše od svega, stvarno povezuje ljude. Svoje najbolje prijatelje sam upoznao u istoj. Lijepo je trenirati u teretani, super ekipa, lijepe cure, sve na mjestu... Ali, trening u podrumu, slušalice na glavi, muzika nabija, okružen samo željezom, nešto neprocjenjivo!
S vremenom sam shvatio da stvarno motiviram mnogo ljudi te su svakodnevno dolazili po savjete. To me nekako ispunjavalo! Volim pomagati ljudima, nema boljeg osjećaja nego kada nekoga motiviraš! Upisao sam učilišta za fitness trenera i nutricionista te još dan danas idem na usavršavanje za osobnog i kondicijskog trenera. Učim svakodnevno, a glavni cilj mi je da postanem jedan od najboljih trenera u moru svih trenera, te da pomognem što većem broju ljudi! Bit će to veliki izazov, ali duboko vjerujem da ću uspjeti upravo zato što to volim vise od ičega!
Najbitnije od svega je da nikada, ali nikada ne odustanete, što god da radite. Postavite si ciljeve i radite maksimalno da ih postignete. Iskreno, ni sam se još nisam uvjerio da se trud na kraju ipak isplati, meni se još nije isplatio, ali jednostavno mora! Moj trenutni najveći prioritet je da završim učilište do kraja te da se zaposlim u inozemstvu kao trener jer smatram da su vani mnogo veće šanse za uspjeh.
Mnogi me pitaju zašto se ne natječem u fitnessu, smatram da je konkurencija prejaka i da je potrebno osim mnogo truda, odlične genetike, nažalost i mnogo kemijanja. Ali, ako se stvarno odlučim za natjecanja, ako me pukne, vraćam se tamo gdje je sve započelo, u svoj podrum i ne izlazim dok ne budem spreman osvojiti 1. mjesto.
“After all the trouble you've gone to, you're about to die right where you started”. Ultimate Supreme Executive Chairman Drek, Ratchet & Clank (2002)
