Kako je sve počelo?
U osnovnoj školi, u trećem razredu, mogli smo birati između nogometa, ritmike i atletike, i tako sam se ja odlučila za atletiku. U početku sam trenirala samo u školi, no kako sam se isticala po rezultatima, vrlo brzo me trener pozvao u AK Zagreb, te sam počela trenirati na stadionu sa grupom nešto starijih atletičara i tako se zaljubila u ovaj sport.
Treninzi i slobodno vrijeme
Život atletičara je pun odricanja i potrebno je dobro organizirati vrijeme kako bi se sve stiglo. Treninzi su bili 2 puta dnevno, od trećeg srednje sam dva dana u tjednu trenirala 2 puta na dan, ostale dane po jednom, a na fakultetu je tjedno bilo 10 treninga.
Otići na kavu, spavati popodne ili izlaziti svaki vikend za mene je bila nepoznanica. Slobodnog vremena skoro da i nisam imala, učila sam u tramvaju kad sam išla na trening i po noći jer mi je dan bio prekratak. Nisam otišla ni na maturalac, ali nije mi bilo žao jer sam umjesto u Španjolsku otišla u Moskvu na natjecanje.
Treninzi su vrlo često toliko naporni da poslije ležim još pola sata na stazi dok dođem k sebi, a onda znam da me popodne čeka još jedan trening. Uslijed svog tog napora, nerijetko dolazi i do ozljeda zbog kojih morate pauzirati neko vrijeme ili čak propustiti cijelu sezonu što bude vrlo frustrirajuće, no i to je sastavni dio sporta. 2 puta dnevno po 3 sata tjerate svoje tijelo do granica, a naprijed vas tjera to što znate da će se sav taj trud isplatiti.
Najgore mi je kad me ljudi koji se ne razumiju u sport pitaju kad ću se više ostaviti tog hobija i raditi nešto korisno, a ne znaju koliko truda, muke i vremena je uloženo u sve u to. Za atletičare, ali i druge sportaše ne postoje praznici. Slobodna sam samo na Uskrs, Božić i Novu godinu.
Taman kad svima završi škola ili predavanja i ekipa ode na godišnji, za mene počinje sezona natjecanja i svaki tjedan sam na putu. Ok, dobijem i ja slobodno 2 tjedna nakon sezone, ali to bude u 9. mjesecu kad se već sav život vrati u Zagreb.
Putovanja
Kada krene sezona natjecanja, stalno se putuje jer u Hrvatskoj imam svega 2-3 utrke, a ostala natjecanja moram tražiti negdje vani gdje mogu trčati sa dobrom konkurencijom.
Ta putovanja znaju biti naporna jer menadžer dogovori miting i prijevoz tako da imate let dan prije trke. Putuje se često i po noći ili rano ujutro, ne spavaš i cijeli dan provedeš po aerodromima, a dan poslije treba izaći na stazu i pokazati što znaš i za što treniraš cijelu godinu. No, sve to spada u "opis posla" i navikneš se jer tako je i ostalim atletičarima.
I na kraju...
Da, profesionalni sport je vrlo naporan. Sve u životu podređeno je treninzima, od prehrane, spavanja do društvenog života, a slobodno vrijeme skoro da i ne postoji. Svaki dan se iscrpljuješ na treninzima i onda dođe do ozlijede zbog koje propustiš sezonu. Ja sam do sada imala rupture stražnjih loža, 2 puta desna, jednom lijeva, rupturu leđnog mišića, vodu u skočnim zglobovima da nisam mogla hodati normalno 2 mjeseca, slomila ruku i završila na operaciji i sad imam titansku pločicu (pala preko prepona na natjecanju)....
I kad me netko pita da li je sve to, ta moja atletika, vrijedna tolikog truda, muke i odricanja, svaki puta ću odgovoriti da je! Ničeg mi nije žao jer sam upoznala velik broj ljudi, proputovala skoro pola svijeta, od Kanade, preko Europe, do Južne Koreje i Tajvana i stekla prijatelje svuda po svijetu.
Sve ovo bih ponovila da mogu jer vam osjećaj koji imate nakon što uspijete, nakon što date sve od sebe, i još pogotovo ako pobijedite i slušate himnu na postolju, nitko ne može oduzeti i s ničim se ne može usporediti.
Povezani članci
